Sa tugom vas obaveštavamo da je iznenada preminuo naš dragi kolega Darko Vrbnjak.

Svojom dobrotom, predanim radom, velikim srcem, toplim osmehom i ljubaznošću, ostavio je neizbrisiv trag u našem pozorištu — među generacijama dece i odraslih posetilaca. Ostaće zauvek u sećanju svojih kolega, prijatelja i publike.

Veliki broj naših stalnih posetilaca dobro je poznavao biletara Darka Vrbnjaka — čoveka koji je pozorište doživljavao kao svoju kuću, uvek bio spreman da pomogne i porazgovara sa svima koji su dolazili u Malo pozorište „Duško Radović“.

Ulazak u pozorište više nikada neće biti isti, jer na njegovim vratima decu i odrasle više neće dočekivati Darko — čovek koji je voleo ljude, životinje i pozorište. Mi smo ga, u šali, ponekad zvali „nežni div“.

Darko Vrbnjak rođen je 1962. godine u Beogradu, a detinjstvo je proveo upravo u Malom pozorištu — kao sin čuvenog lutkara Janka Vrbnjaka.

Studirao je Pravni fakultet, ali je, sticajem okolnosti, svoj profesionalni put nastavio u pozorištu, gde je i ostao sve do svoje prerane smrti. Radio je kao biletar, zajedno sa svojim dobrim prijateljem Duletom.

U nastavku možete pročitati intervju koji je dramaturg Đorđe Kosić napravio sa Darkom i Duletom – „Pozorište — pijaca i druga kuća“, objavljen u brošuri 75 godina rastemo zajedno.

POZORIŠTE – PILJARNICA I DRUGA KUĆA

DULE: Nas dvojica smo odrasli zajedno, znamo se od šeste godine.
DARKO: Jeste, znači, već 56 godina zajedno.
DULE: Od šeste godine. Ja pravim gluposti, a on se bije za mene. Kao braća.
DARKO: Braća po izboru, znači, više nego braća. Praktično živimo zajedno, više smo ovde nego što smo kući.
DULE: Mi smo dijametralno suprotni. Ne u mišljenju, nego u svemu. On ne može da kaže ništa prosto, mora da kaže lepo…
DARKO: Jeste, ja sam malo komplikovan.
DULE: Nisi ti komplikovan, ti si pun osećanja, čovečnosti i razumevanja, a ja sam grub, kreten, razumeš?
DARKO: Ali je on mene, takav grub i kreten, kad mi je otac umro, uhvatio za ruke i rekao: „Ti sad ne ideš kući, idemo u šetnju“, jer je video da nisam u dobrom stanju.
DULE: Istina.
DARKO: Moj otac, Janko Vrbnjak, bio je jedan od ljudi koji su stvorili ovo pozorište, a ja sam se osećao ovde svoj na svome dok sam bio dete, jer su me čuvali razne njegove kolege, pa je bilo i smešnih stvari. Sećam se, pokojna glumica Melita Bihali je igrala u „Pinokiju“, animirala ga je i igrala uživo. Onda sam imao kao dete veliku ljubomoru prema njoj jer je tata mnogo voleo Pinokija, ja sam osetio konkurenciju i hteo sam da se izborim za svoju ljubav. Ja sam tati posle predstave rekao da ću mu nabaviti cepanicu, jer on više voli to, nego mene. To je senzibilitet pozorišta — spoj smešnog i tužnog.
DULE: Evo, kad smo kod smešnog. Jednog dana me zovu jer je otkazana ekskurzija od 150 karata na dan predstave. A onda me zovu neke klinke, tada smo bili mladi, i pitaju: „Je l’ ima slučajno karata?“ Kažem im: „Ima, ali morate da potrčite, jer dolazi nova ekskurzija.“
Onda me mole: „Je l’ možete, molim vas, da primite tri rezervacije, ne pitamo koliko košta.“ Ja im odgovorim: „Vrlo rado bih, ali čujete li da tiho pričam? Ne smem da primam rezervacije; mogu da izgubim posao.“ One me i dalje mole: „Pa, molim vas, ako može nekako.“
I ja kažem: „Dobro, da nađemo neko rešenje, imate simpatičan glas… Evo ovako: nećemo spominjati rezervacije. Dobićete pseudonim. Bićete ‘Keleraba’. Napisaću vam tri karte na ‘Kelerabu’. Kada dođete, biće gužva, ali ne spominjite rezervacije. Samo kažite ‘Keleraba’, ja ću vam dati tri karte i svi ćemo biti zadovoljni.“ „Jao, hvala vam!“, odgovore.
I tako ceo dan, ko god je zvao, bile su to cvekle i razne druge vrste povrća.
Te večeri dolazi 15–20 ljudi iz pozorišta da gledaju kako ja „prodajem“ pseudonime. Dolazi jedna od devojaka, sva vesela, i kaže: „Keleraba.“
Ja se napravim da ne razumem: „Molim?“ Ona šapuće „keleraba“ i smeška se. Na to joj kažem: „Sigurno ste pogrešili. Ovo je pozorište, vi tražite pijac?“
Eto, to je pozorište.
DARKO: U pozorište kad dođeš možeš da budeš malo šaljiv, malo pežorativno nastrojen. Ali možeš da budeš i predodređen, jer tu para velikih nema, ali ono što ti daje satisfakciju je taj tvoj neki udeo u nečemu što se dešava. Što stvarno jeste magija pozorišta — pozorište je magija.
Ja posle predstave nekad volim da kažem navijački komentar, ali često znam da budem nesrećan kad nešto nije tako kako bih ja voleo. Ali nikad sebi ne bih dao za pravo da kažem: to je tako, ja sam u pravu, zato što —
DULE: Zato što si mlad, nemaš iskustva.
DARKO (smeh): Normalno. To sam baš hteo da kažem. Eto, Dušan zna da postavi stvari na svoje mesto. Da nije tako, ovo pozorište ne bi bilo ono što je.