TESLA

Datum premijere: 30.05.2025.

Scena za decu Scena za decu
Trajanje 80' Trajanje 80'
RPoster Image

TESLA

Datum premijere: 30.05.2025.

Scena za decu Scena za decu
Trajanje 80' Trajanje 80'

Poznato je da je Tesla malo spavao, ali manje je poznato o čemu je sanjao. Kada govorimo o Nikoli Tesli...

Pročitaj više

  • Autor: Mina Milošević
  • Koncept i režija: Ivan Baletić
  • Dramaturškinja: Mina Milošević
  • Dizajn prostora: Milorad Pejanović
  • Dizajn svetla: Magdalena Vlajić
  • Video i animacija: Marko Kovačević
  • Kostimografkinja: Biljana Tegeltija Bojanić
  • Kompozitor: Srđan Marković
  • Koreografkinja: Ana Dubljević
  • Dramski konsultant: Danilo Brakočević
  • Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović
  • Asistent reditelja: Dragan Subotić
  • Asistentkinja kostimografkinje: Mina Maksimović
Kupi kartu

Reč dramaturškinje (i autorke teksta „Tesla“)

Poznato je da je Tesla malo spavao, ali manje je poznato o čemu je sanjao.

Kada govorimo o Nikoli Tesli i njegovim velikim doprinosima nauci, skloni smo tome da mistifikujemo auru namučenog genija koji se žrtvovao za svoje izume, nadljudskog izumitelja čije telo nije poznavalo ograničenja smrtnika. Vredni naučnik radio je po ceo dan, spavao vrlo malo i odricao se većine svetovnih zadovoljstava zarad zadovoljstva koje mu je donosio naučni rad.
Međutim, od njegovog teškog rada, drugi su profitirali, počevši od Tomasa Edisona, za koga je radio, do drugih kompanija koje su koristile njegove patente ili brend njegovog lika i dela. Sam Tesla, međutim, tokom života je imao stalnih problema sa siromaštvom.
Tako se tema eksploatacije u nauci, ali i u umetnosti i svim radnim delatnostima u kapitalizmu sama nametnula kao jedna od centralnih u tekstu. O ovim temama govorili smo kroz jezik savremene kulture, te su tako Ratovi struja sa Edisonom postali Ratovi zvezda kroz bitku lajtsejberima od kojih jedan radi na naizmeničnu, a drugi na jednosmernu struju. Srpske novčanice od 100 i deset milijardi (10.000.000.000) dinara sa Teslinim likom su progovorile i ušle u jednu kabaretsku raspravu na temu inflacije i eksploatacije.
Glad se javlja kao važan motiv u Teslinoj autobiografiji te tako hrana postaje važan element teksta. Teslino telo izgleda, ipak nije bilo samo medijum za genijalni duh, već je itekako bilo osetljivo na glad, na umor, na bolest, na anksioznosti koje su dovele do stvaranja opsesivno-kompulsivnog poremećaja i set neobičnih navika kao što je korišćenje osamnaest salveta tokom jela ili izvrtanje prstiju na nogama po stotinu puta pred spavanje.
Međutim, njegove neobičnosti pokazuju se često kao najzanimljiviji delovi njega, bilo da smo šokirani njegovim navikama ili šarmirani njegovim humorom i vickastošću. Tesla se tako pokazuje kao jedan od nas – usamljen lik koji se ne uklapa, neobičan i autentičan, čudan, vredan, sa šefom koji ga iskorišćava, ljut, nestašan, u sukobu sa profesorima, sa ocem i sa drugačijim željama za svoj životni put od onih koji su mu namenjeni.
Nažalost, Teslin svet bio je jedan skoro potpuno muški svet, te u njemu nije bilo prostora za mnogo ženskih likova, posebno ne njegovih koleginica naučnica, koje su se u to doba i dalje borile da dobiju pravo da se univerzitetski obrazuju, a ako su i uspevale da se bave naukom, zasluge za njihov rad su preuzimali upravo muškarci, najčešće njihovi partneri.
U Teslinom svetu javljaju se lik njegove majke Đuke i njegove sestre Marice. Potrudili smo se da ukažemo na njihov intelektualni potencijal koji, nažalost, u 19. veku nije mogao da dođe do izražaja u javnoj sferi.
Teslina majka intuitivno se bavi naukom u okvirima svog domaćinstva, a njegove sestre nam pripremaju strašnu igru sa lutkama – predstavu u predstavi, gde prave svoju varijantu Sopstvene sobe Virdžinije Vulf i govore o zaboravljenim i izgubljenim genijima – sestrama velikih istorijskih naučnika i umetnika.
Da bismo posebno naglasili koliko je važno uočiti stvaralački potencijal žena, uprkos tome što za to uglavnom nije bilo mesta u istoriji, pa ni u priči o Tesli, u scenski tekst smo uveli lik univerzalne devojčice, koja najviše plesom – jer njen lik nije napisan – osvaja prostore slobode kao ženski Tesla koji u 21. veku konačno može da postoji i da ne odgovara ni na čija očekivanja.
U ovom tekstu mešaju se sadašnjost i epoha 19. i ranog 20. veka; mešaju se i Nikola i Tesla – dva naratora i dva lica – jedan mlad i nezreo, drugi zreo, koji se u svojoj poznoj starosti priseća svog života i vodi roditeljsku polemiku sa mlađim sobom. Njih dvojica, Dete i Odrasli, se, kao trofazna struja, prepliću sa svojim snovima, maštom, sa apstrakcijama kao što je ženski Tesla, i svi imaginarni i stvarni prijatelji koje je Nikola Tesla stekao na svom dugačkom i trnovitom putu.
Baveći se Teslinim snovima, naša predstava i sama koristi sredstva snoviđenja, kao što su film, animacija i specijalni efekti, ali pre svega, muzika. Songovi su i ovde sredstvo oneobičavanja i demistifikacije Tesline ličnosti, ali, sa druge strane, ponekad muzika donese i mistiku stvaralačkog zanosa. Ova predstava hoda po tankoj granici između mistifikacije i demistifikacije Teslinog lika.
Ovo je univerzalna priča o jednom čoveku (ili ženi), stvaraocu (ili stvarateljki), kompleksnosti njegove ličnosti i preprekama i prijateljima na koje nailazi na svom putu. Nikola Tesla je možda jedno poznato ime, ali iza njega stoji jedan običan čovek, i njegov život je istovremeno i najobičniji i najfascinantniji fenomen.

Mina Milošević

Uloge

Bojan Žirović

Petar Lazarević

Danilo Brakočević

Dubravka Kovjanić

Nenad Radović

Nikola Malbaša

Tamara Pjević

Srđan Marković

Lola Milošević

Mladen Vuković

Reč kompozitora

Unutrašnji svet i imaginacija, kojom je biće velikog genija odisalo, otvaraju neslućene mogućnosti prilikom osmišljavanja i pronalaženja verodostojnog zvučno- muzičkog tkiva.
Dramaturgija sna dozvoljava prostor u kome je moguće preispitati, poigrati se i najzad staviti u pogon najrazličitije žanrovske idiome.
Baveći se mapiranjem emocionalnog tkanja Nikole Tesle, njegovim vizijama i snoviđenjima, uspostavili smo fragmentarnu strukturu i nelinearnu naraciju, koju upravo muzikom oživljavamo i opravdavamo.
S druge strane, stilska koherentnost i formalna zaokruženost, postižu se korišćenjem prepoznatljive i univerzalne teme “Tesle-Snevača”, koja u svojim različitim pojavnostima, uvek drugačije aranžirana, zaokružuje dramski tok, asocira na prethodno i povezuje različite elemente scenskog dešavanja.
Prateći ideju o trodimenzionalnosti Teslinog lika (Mladi Tesla, Odrasli Tesla i Tesla Sanjar), muzički materijal razvija se na tri različita nivoa.
U određenim delovima, muzika se oslanja na brehtovski kabaretski pristup, naglašavajući ironiju, distancu i društveni komentar. Song je uvek neodvojivi deo scenske radnje, a ne zatvorena numera. On organski izrasta i urasta u dramski tok, kao njegova prirodna konsekvenca i sled.
Možda najznačajniji pristup u tretmanu tekstualnog predloška, njegovo pogonsko gorivo i žila okosnica muzičkog dešavanja, predstavlja ritmizacija i melodizacija samog govora.
Na taj način se tekst pretvara u partituru,u kojoj se izgovoreno doživljava kao kontinuirani fon, a značenja se izvlače i potcrtavaju muzičkim sredstvima: dinamikom, agogikom, bojom i akcentima.
U kontrapunktu s tim, prisutan je i sloj atmosferske, incidentne muzike, koja funkcioniše kao produžetak Teslinog misaonog univerzuma — elektrifikovana zvučna pozadina koja evocira impulse, frekvencije i neuhvatljivu energiju njegovog naučnog stvaralaštva.
Pored ovih dramaturških oslonaca, muzički izraz je namerno višedimenzionalan, koristeći bogat žanrovski spektar — od pop elemenata i gospela, preko savremenog mininalizma i šansona do baroknih pasaža — kako bi se naglasila kontradiktornost, sveobuhvatnost i vremenska neukotvljenost Teslinog lika. Ovaj pristup omogućava da muzika postane aktivni nosilac emocionalnih i duhovnih značenja, a ne samo prateći sloj, otvarajući prostor za višestruka čitanja predstave.

Srđan Marković

Kolektivna biografija ekipe predstave

Ivan Baletić je pozorišni reditelj. Doktorand na programu Višemedijskih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu sa doktorskim projektom „Ibsenove aveti“. Bavi se istraživanjem na polju izvođačke i multimedijalne umetnosti. U predstavi „Tesla“ nastavlja da istražuje višemedijski pristup režiji, kao i temu demistifikacije velikih stvaralaca.

Mina Milošević je dramska spisateljica, dramaturškinja i doktorantkinja na Katedri za teoriju dramskih umetnosti i medija (FDU). Radi kao naučna istraživačica na Akademiji dramskih umetnosti u Novom Sadu. U svojim radovima, dramskim i teorijskim, najviše voli da se bavi feminističkim revizionizmom.

Srđan Marković je kompozitor, muzičar i pedagog iz Beograda. Svoje umetničko delovanje usmerava pre svega na primenjenu muziku za pozorište, televiziju i film. Autor je muzike za više od 60 naslova, među kojima se izdvajaju: „Sanјari“ (JDP), „Pepeljuga“ (MP „Duško Radović“), „Tom Sojer i đavolja posla“ („Boško Buha“), „Bizarno“ (Narodno pozorište), „Terorizam“ (BDP), „Pred svitanje“ (Atelje 212) i drugi. Aktivno se bavi i izvođaštvom. Kao profesor džez pevanja, zaposlen je u MŠ „Josif Marinković“, u Vršcu.

Biljana Tegeltija Bojanić scenski kostimograf. Završila Primenjenu Akademiju, odsek Scenski kostim u Beogradu, član udruženja Primenjenih umetnika i Udruženja kostimografa i stručnih saradnika. Dugi niz godina ostvaruje saradnje u radu na televiziji, filmu i pozorištu kao autor i koautor kostimografije. Dobitnica nagrade Joakim Vujić za koautorski rad na predstavi „Ali grad me je štitio“ Užičkog pozorišta.

Danilo Brakočević (1994, Beograd) aktivan je kao glumac i pisac. Osnovne i master studije glume završio je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, nakon čega je za vreme master studija u Norveškoj izučavao pozorište u edukaciji i godinu dana proveo na studijama interkulturne komunikacije na Šangajskoj pozorišnoj akademiji. Pored glume, bavi se razvijanjem pozorišta za decu i mlade, pisanjem drama, poezije i proze.

Tamara Pjević završila je srednju baletsku školu „Lujо Davičo“ u Beogradu, odsek za savremenu igru. Diplomirala je na istom odseku Instituta za umetničku igru. Član je „Bitef Dance Company“ od 2014. godine, radi kao pedagog u srednjoj baletskoj školi „Lujо Davičo“. Saradnica je za scenski pokret.

Milorad Pejanović je arhitekta koji se bavi istraživanjem prostora kroz savremeni vizuelni jezik, na preseku nauke, umetnosti, tehnologije. Osnivač je studija Studio 0.6, u kojem razvija prostorne koncepte za performanse, izložbe i imerzivne instalacije.

Marko Kovačević je dizajner pokretne grafike i vizuelnih efekata. Kreativni direktor studija Majuskula. Putnik kroz vreme, kroz prostor ređe, stacioniran podno Zlatibora. Radi na preseku tehnologije i naracije — sa fokusom na animaciju, identitete u pokretu i vizuelne štoseve koji se trude da komuniciraju bez prevoda.

Bojan Žirović, zaposlen kao glumac u Ateljeu 212 sa povremenim izletima na radio, film, televiziju i još po neko beogradsko pozorište. Odnedavno uživa i u pedagogiji.

Petar Lazarević (za prijatelje Pele) studira glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u klasi Srđana J. Karanovića. Pozorište mu je prva ljubav, ali kamera i filmski set ga pokreću na poseban način. Uzor mu je Nebojša Glogovac. Može da izdrži bez hrane, ali bez muzike – ni dan.

Dubravka Kovjanić stalna je članica ansambla Malo pozorište „Duško Radović“. Završila je glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu pod mentorstvom profesora Bore Draškovića. Glumila je u brojnim pozorištima u Srbiji i u preko 30 filmskih i televizijskih ostvarenja. Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima se izdvajaju nagrada Ardalion za najbolju mladu glumicu, nagrada publike na Glumačkim svečanostima „Milivoje Živanović“ 2005. godine, kao i nagrada za glumu na 41. Festivalu pozorišta Srbije „Joakim Vujić“. Takođe, dobila je i nagradu iz fonda „Darinka Dara Čalenić“ za najbolju mladu glumicu na 50. Sterijinom pozorju.

Nenad Radović diplomirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, smer gluma, u klasi profesorke Vide Ognjenović. Prvu predstavu odgledao je u Malom pozorištu „Duško Radović“, a sa 14 godina je i odigrao prvu predstavu u ovom pozorištu, u okviru škole glume Bate Miladinovića. Prvi profesionalni ugovor potpisao je u Malom pozorištu „Duško Radović“ 2001. godine. Danas je stalni član ansambla ovog pozorišta.

Nikola Malbaša završio je studije glume na Fakultetu dramskih umetnosti u klasi Gordane Marić. Govori francuski. Voli da trči, igra, skače. U Malom pozorištu „Duško Radović“, konkretno, od 2015. godine, kada je (u)skočio u predstavu „Kameni cvet“. U slobodno vreme putuje i spava po šumama i gorama, u šatoru.